Sve je počelo u razdoblju kad mi se činilo da mi se život raspada po šavovima. Ne bih sad ulazio u detalje, ali bilo je to ono doba kad ti se dan čini kao teret, a noć kao jedina utjeha. Sjedio sam za računalom, gledao u prazan ekran i negdje između dosade i tjeskobe otvorio stranicu koja mi je obećavala nešto drugačije. Nisam ni znao što me vuče, ali vavada bonus mi je iskočio pred očima kao neki znak da probam. Nisam bio u stanju razmišljati dugoročno; htio sam samo da mi misli na sat vremena odlutaju negdje drugdje. I tako je počelo — bez plana, bez očekivanja, iskreno, bez ikakve pametne namjere.

Prvih nekoliko dana bilo je čudno. Kladio sam se na sitno, više da ubijem vrijeme nego da nešto zaradim. I gubio sam. Nekad bih se naljutio na sebe, nekad bih se samo smijao koliko sam nespretan. Sjećam se jedne večeri kad sam ostao bez zadnjih dvadeset eura na računu, a vani je padala kiša koja je zvučala kao da mi se ruga. Pomislio sam: pa dobro, bar sam na trenutak zaboravio da me sutra čeka razgovor koji ne želim obaviti. To je ono što nitko ne razumije — nije poanta u novcu, poanta je u tome da ne moraš biti ti negdje drugdje. Ekran ti da neku lažnu sigurnost, a ti je prihvatiš jer je bolja od stvarnosti.

Onda je došla ta noć. Bila je to jedna od onih kad ne možeš spavati jer ti se misli vrte u krug. Otvorio sam stranicu, gotovo mehanički, i počeo igrati. Nisam ni gledao koliko ulažem. I odjednom — dobitak. Ne neki astronomski, ali dovoljno velik da me trzne iz te otupjelosti. Sjeo sam uspravno, protrljao oči i nasmijao se naglas kao budala. Nije bio to smijeh sreće, više nevjerice. Sljedećih sat vremena igrao sam s nekom čudnom lakoćom, kao da me netko pustio iz kaveza. I dalje sam gubio i dobivao naizmjence, ali osjećaj je bio drugačiji. Bio sam prisutan. Prvi put nakon tjedana osjetio sam nešto osim tuposti.

Naravno, nije sve bilo tako glatko. Bilo je trenutaka kad bih se zapitao što radim sa sobom u dva ujutro, buljeći u brojeve koji se vrte. Jednom sam čak zatvorio laptop i otišao prošetati po stanu, smijući se sam sebi. Ali vratio sam se. I to priznajem bez stida. Jer ono što sam tamo našao nije bio novac — bio je to osjećaj da mogu upravljati nečim, makar to bilo samo虚拟 na ekranu. Kad ti se čini da u stvarnom životu ne možeš ništa promijeniti, čak i lažna kontrola djeluje kao olakšanje.

S vremenom sam počeo igrati rjeđe, ali pametnije. Shvatio sam da mi to više nije bijeg, nego neka vrsta rituala — sjednem, ograničim si vrijeme, odigram nekoliko rundi i onda zatvorim. Naučio sam prepoznati kad mi se misli počnu motati oko problema i kad mi igra postaje način da ne mislim. U tim trenucima radije ustanem i odem nešto drugo raditi. Ali ne kajem se što sam uopće počeo. Dapače, ta me faza nekako izvukla iz najgoreg dijela te godine. Vavada bonus mi je ostao u sjećanju kao nešto što me dočekalo u trenutku kad mi ništa drugo nije bilo po volji.

Danas na sve gledam s distance i s dozom humora. Znam da zvuči čudno reći da ti je kockanje pomoglo, ali meni je pomoglo da prebrodim razdoblje kad nisam znao kamo sa sobom. Nisam se obogatio, nisam postao ovisan, ali sam naučio nešto o sebi — da bježim kad mi je teško, i da je to ljudski. Samo je važno znati se vratiti. A ja sam se vratio. I danas, kad me netko pita kako sam preživio tu godinu, slegnem ramenima i kažem: ma, nađeš neki bijeg, pa se vratiš. Ponekad je dovoljno samo znati da postoji mjesto gdje možeš na trenutak odložiti teret. Pa makar to bio i ekran.